Piše: Milan Mišić
Počelo je – eto nama opet ljeta i igara. Svečanost otvaranja 31. Olimpijade, diktatom vremenskih zona za naše podneblje održana u nedoba, bila je ”niskobudžetna”, što će reći da je manjak tehnoloških opsena (prisjetite se Londona i Pekinga), nadoknađen viškom kreativnosti (i sambe). Već su osvojene i prve medalje, a sve do 21. avgusta spektakl sa 11.000 sportista iz 206 zemalja koji se bore za nacionalni i lični prestiž u 28 sportova i čak 306 disciplina biće (nadajmo se) glavni planetarni događaj.
Kao i obično, u fokusu je i domaćin, Brazil, i njegova metropola, Rio de Žaneiro. Ovo je prva Olimpijada u Latinskoj Americi, a jedan od njenih paradoksa je što se, iako zvanično ljetnja, održava usred tamošnje zime. Koja je kalendarska, ali ne i klimatska, o čemu svjedoči i činjenica da sezona na Kopakabani, jednoj od najčuvenijih plaža svijeta i turističkom dragulju Rija, traje od početka januara do kraja decembra.
Publicitet koji dobijaju najnovije ljetnje Olimpijske igre nije, međutim, samo sportski. Ovaj događaj obično je u funkciji globalne afirmacije domaćina, ali se ispostavilo da je u tom pogledu nešto pogrešno izračunato.
Brazil je, naime, za organizatora izabran u oktobru 2009, u okolnostima kada je uživao reputaciju dolazeće ekonomske sile i bio istaknuti član BRIKS-a, grupe dinamičnih ekonomija (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) koje su najavljivale novi svjetski ekonomski poredak.
Olimpijada, međutim, počinje u situaciji kada je najveća (200 miliona duša) južnoamerička nacija u vrtlogu ozbiljne političke i ekonomske krize. U toku je velika korupcijska istraga čiji je glavni akter ljevičarska predsjednica Dilma Rusef, suspendovana dok se nezvanično ne okonča proces njenog opoziva. Ekonomija je u već dvogodišnjoj recesiji koja je bruto nacionalni proizvod smanjila za 10 odsto, a prosječne plate za trećinu.
Zbog toga nije čudno što su sportisti i olimpijski turisti po prispijeću u Rio dočekani demonstracijama i porukom ”uživajte u Olimpijadi jer nas skupo košta”. Dočekale su ih i na brzinu dovršene olimpijske arene i hoteli koji očigledno nisu prošli tehnički pregled. Ali to nije ništa novo: olimpijade su svugdje mega-projekti gdje su neka kašnjenja i organizacioni propusti neizbježni.
Ono što Brazil razlikuje od drugih domaćina jeste to da u kratkom roku priređuje dva spektakla globalnog sporta: prije dvije godine tamo je odigrano Svjetsko prvenstvo u fudbalu, nacionalnom sportu broj jedan, koje su pratile slične kontroverze kao i Olimpijadu: da je preskupo i da bi za zemlju bilo bolje da su silne pare poreskih obveznika (12 milijardi dolara) potrošene za nove škole, bolnice i javne službe.
Karioke (žitelji Rija) su, doduše, dobili obnovljene ulice i novu metro liniju (sa samo šest stanica, deset kilometara kraću od prvobitnog plana). Na atmosferu igara utiče i komarac koji prenosi opasni virus „zika” – ali tek treba da se vidi da je strah od njega zaista razložan.
Neće, inače, biti prvi put da će se, kad spektakl prođe, domaćini kajati: gotovo sve olimpijade novijeg doba bile su finansijski pogubne za organizatore. Sem kada je to, kao u Pekingu 2008, veliki državni projekat zemlje sa najvećom stopom rasta na svijetu.
Najgore je prošla Atina 2004. kada je prvobitni budžet od 4,5 milijardi prvo narastao do devet, pa na kraju eksplodirao do 15 milijardi, ostavljajući grčkoj prestonici enorman dug koji je u dobroj mjeri doprinio potonjem fiskalnom urušavanju cijele zemlje iz kojeg se oporavak još ne vidi. Jedini organizator čiji je završni računi pokazao profit bio je Los Anđeles 1984.
Glavni problem ovog puta je odsustvo entuzijazma Brazilaca, kojima izgleda nije baš do igara. Bilo je, doduše, protesta i na Mundijalu 2014, ali u pitanju je bio fudbal, sport koji je tamo važan koliko i osnovne egzistencijalne stvari. Raspoloženje tada jeste na kraju pokvarilo samo četvrto mjesto nacionalne reprezentacije, ali ipak je to bio karneval svjetskih umjetnika loptanja…
U olimpijskim sportovima Brazil nije velesila, ali nije ni za potcjenjivanje. Iz Londona je odnio 17 medalja, dok mu se sada, uz uzimanje u obzir „efekta domaćina”, prognozira tridesetak.
Olimpijske velesile ostaju SAD, Kina, Velika Britanija, Rusija (koja će u Riju, uprkos velikoj kontroverzi oko navodnog „državnog dopinga”, imati 271 takmičara – oko 70 odsto nacionalnog olimpijskog tima), zatim Japan i Njemačka…
Ali, apsolutni pobjednik će i ovog puta biti sportska birokratija – Međunarodni olimpijski komitet, koji je sa američkom TV mrežom En-Bi-Si potpisao ugovor o pravima prenosa od 6,75 milijardi. I čiji članovi u Riju mogu da se baškare sa dnevnicama od 900 dolara za svaki olimpijski dan…
(Autor je bivši
glavni i odgovorni
urednik „Politike’’)